Razgovarali u Zagrebu 3. kolovoza 2015.
Jedan od filmova koji su u travnju otvorili 24. izdanje Dana hrvatskog filma bile su i Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji, hibrid animacije, eksperimentale, igranog i žanrovskog filma, found footage tehnike, radiofoničnog zvuka i neočekivanog, gotovo 40-minutnog trajanja. Čest komentar koji se mogao čuti u kulisama festivala bio je i zašto na otvorenju jedne manifestacije puštati tako težak film, odnosno zašto se ne prikloniti ideji laganog, veselog i prpošnog otvorenja. U prvu ruku čudan odabir naposljetku se pokazao opravdanim: Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji na koncu su dobili nagradu za scenarij i zvuk, u manje od mjesec dana završili su u konkurenciji Animafesta, a još malo kasnije, na Pulskom filmskom festivalu dobili su nagradu Vedran Šamanović, priznanje za inovativan pristup i širenje filmskoga izraza.
Nepoznate energije, neidentificirane osjećaje zajednički potpisuju Dalibor Barić i Tomislav Babić, autori scenarija, slike i zvuka koji su se u radu nad dijelom budućeg omnibusa o zagrebačkom Genre Film Festivalu s kraja 60-tih toliko isprepleli da je pojedine doprinose bilo nemoguće odvojiti. Dok je Babić, inače glazbenik i dizajner zvuka, ovim filmom prvi puta zakoračio u svijet režije, Bariću su Nepoznate energije, ovisno o izvoru, možda već i troznamenkasti naslov u karijeri. Prošle godine pohodio je mnoštvo festivala s prethodnim naslovom Amnezijak na plaži, napunio svoj Vimeo desecima ranih radova i priskrbio si ekskluzivnu retrospektivu na pop Montréal Festivalu, o kojoj je hvalospjeve pisao i kultni časopis Fangoria. Senses of Cinema, utjecajni filmski portal, uvrštava ga 2014. među najbolje autore, a Ken Russell poželio mu je pokloniti svoju nagradu za životno djelo. Festivali u Dresdenu, Oberhausenu i Parizu, među desecima drugih, uvrštavali su Barića u svojim selekcijama bok uz bok Chrisu Markeru i drugim autorima inovativnog filma. U Hrvatskoj, prva retrospektiva radova Dalibora Barića održana je u prosincu 2013. godine u Galeriji Greta.
ORIS: Kako je došlo do filma Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji i zašto ste baš vi odabrani za dio priče o petom izdanju geff-a koji nikad nije održan?
Dalibor Barić: Nazvao me producent Vedran Šuvar s idejom da se snimi kratki, parminutni eksperimentalni film na tu temu. Ponudili su mi nekoliko naslova, između ostalog i temu antifilma, što mi se činilo apstraktnim. Ovaj mi je zvučao najzanimljivije jer sam želio uključiti fragmente neke priče koji se na koncu povezuju. Iskreno, ovaj naslov me podsjetio na naslov albuma Joy Divisiona Unknown Pleasures. Prije toga nisam ni čuo za geff, tražio sam podatke i našao sam jedino fusnotu da program iz 1971. godine nije održan. Tada me to zaintrigiralo. U samom startu razmišljao sam o liku iz serije Arthura Clarkea Misterije svijeta, zvao se Ted Serios, koji je 70-tih bio popularan poput Urija Gellera u domeni paranormalnog. On je radio mentalne fotografije i to mi je odmah bila glavna ideja. Kao i Institut za eksperimentalni film, ali ovaj više u nekom kronenbergovskom smislu, kao film koji je oslobođen svog tehnološkog medija. Krenuo sam iz tih klišeja instituta u kojima postoje istražitelji. Zapravo, i eksperimentalni film mi je nešto poput paranormalnog fenomena, također na margini, ali mainstream filma. Telepatija, paranormalno te odnos fondacija i instituta, pojavili su se kao poligoni za održavanje kontrole, kao nešto što polako ulazi u srednju struju, baš kako i dijelovi eksperimentalnog filma polako ulaze u klasičan narativni film koji je još uvijek likovno i na sve ostale načine podređen priči.